Pagina:Piaggio Poexie zeneize 1846.djvu/81

Da Wikivivàgna

FOA XXXIV.


A CRAVA E A PEGOA.


Unn-a gianchissima bella Pegoetta
A fè amicizia c’ûnn-a Cravetta;
Ean tûtte due de fresca etæ,
E paeivan figgie da stessa moæ:
Quando o tettin ciù no piggiavan
A-o stesso fiûmme a beive andavan,
A-o stesso campo per pascolâ,
A mæxima erba finn-a a çercâ;
Ëan sempre insemme, sempre axillavan,
E con leccâse s’addormentavan.

Ma quando e corne spuntò ä Cravinn-a ,
A lasciò o campo pe andâ ä collinn-a, Arrampinandose sciù pe-i bricchetti
Per mangiâ l’erba drento i scûggietti,
No sovvegnindose ciù da compagna
Chi a seguitava sempre ä montagna.

Pinn-a de puïa, con stento e ansciâ,
Sempre in scï pissi d'arrûbbattâ,
A s’affannava de criâghe bæ,
Comme per dîghe: Crava, pietæ!
Son troppo stanca, no posso ciù.
Quella a montava sempre ciù in sciù,
Lê sempre apprêuvo, ma finalmente
A tæra sotto mancâ a se sente,
E senza poeìse tegnî a scûggiò
Zù d’ûnn-a liggia, e a s’ammassò.